недеља, 29. децембар 2013.

31. decembra u 19:30h!! :)))


 
U UTORAK 31. DECEMBRA u 19:30h na TV ART premijera novogodišnje epizode DEDA MRAZ SPASAVA SRBIJU I PODRUČJE EKS-JU!! :)) (emisije "Dva komada nečega" :))

Gledajte nas na TV ili online:
http://www.navidiku.rs/tv-uzivo/art-televizija

Pravi izbor za novogodišnje veče ;))) !
 
 






среда, 18. децембар 2013.

Startujemo s NADREALISTIČKOM EMISIJOM :))))) !

Jupi, preselili smo se na TV ekrane :D  Startujemo 31. decembra s nadrealističkom emisijom Natalije Ž. Živković DVA KOMADA NEČEGA na beogradskoj TELEVIZIJI ART. :)

Biće mnogo zabavno!

Natalija Ž. Živković piše scenarije na najraznoraznije teme, gosti glume, i svaka epizoda je poput kratkog filma. To se sve odvija u prepoznatljivom duhu, koji ćete prepoznati kad počne da se emituje emisija.

Uskoro više :))))

понедељак, 16. децембар 2013.

Završetak omnibusa :)

Hvala svima koji su nas pratili prethodne tri godine. Došli smo do ZAVRŠETKA PROJEKTA "OMNIBUS VIDEO V. POEZIJA".

Što pak nije tužna vest, jer počinjemo sa NOVIM PROJEKTOM!!

Uskoro više o novom projektu Natalije Ž. Živković;)

---------------------------------------------------------------------------

"Omnibus Video V. Poezija" bio je pionirski projekat srpske video poezije. Poetski filmovi iz omnibusa prikazivani su na više od 30 filmskih i književnih festivala (u SAD, Španiji, Argentini i zemljama ex-Ju), a takođe su na festivalima i nagrađivani. Omnibus je bio zasnovan na regionalno nagrađenoj knjizi poezije "U aorti mog srca" Natalije Ž. Živković, koja je i autorka celog projekta.

Poetski filmovi iz omnibusa bili su emitovani na više TV stanica, a na You Tube smo zabeležili 24 000 pregleda.

Zbog svega ovoga, smatramo da je projekat "Omnibus Video V. Poezija" video poeziju u Srbiji potvrdio kao žanr i približio je publici, i da zbog toga i jeste pionirski.

---------------------------------------------------------------------------

понедељак, 11. новембар 2013.

U novom broju FANZINA ARSENIK, eto POEZIJE NATALIJE Ž. ŽIVKOVIĆ. Na naslovnoj strani je ovaj Gaston što ga svi vole :P :)

понедељак, 30. септембар 2013.

Papergirl u SUBOTICI :)

PAPERGIRL SUBOTICA - uskoro počinje, te će biti veselo kao i na ovoj slici. :)

Među radovima koji će biti zastupljeni na izložbi i zatim deljeni prolaznicima, naći će se i poezija Natalije Ž. Živković.

12. 10. 2013. - KAFE
GRUNF - izložba radova
13. 10. 2013. - TRG (Subotica) - podela radova najsrećnijim prolaznicima :) :P

Znači, dođite prvo u kafe na izložbu da vidite, a zatim 13. 10. budite i na trgu gde će biciklisti deliti urolane - slike, grafike, kolaže, fotografije, stripove, prozne i poetske tekstove, nalepnice, tekstil...

:)

среда, 18. септембар 2013.

Omnibus na festivalu u Mineapolisu :)))

Jupi. Na festivalu u MINEAPOLISU, film iz "Omnibusa Video V. Poezija" Natalije Ž. Živković zastupljen je u ovogodišnjoj selekciji. :) U pitanju je festival video poezije CO-KISSER. :)

http://co-kisser.com/

Za sad smo izašli u PDF programu, a festival će biti u oktobru. :) :)

PROGRAM: http://co-kisser.com/pdfs/Poetry-Film-Festival-Program-2013.pdf

уторак, 27. август 2013.

Imala sam ih dvojicu :)



(IMALA SAM IH DVOJICU...)

Imala sam ih dvojicu
u vinogradu
secirali su bubašvabe
nosili su brodove od novina
na glavama
A kada je upeklo sunce
slova na novinama su se
razlila
I više nisu znali
koji od njih je koji
I više nikad nisu mogli
da se vrate iz vinograda

- Da li su uopšte postojali?

pitam se dok sat otkucava dva
dok po zidu mile sićušna mrava dva
- Da li postojim ja?

(Ovo sam ja?)




- Pesma Natalije Ž. Živković iz knjige "U aorti mog srca", a objavljena i u časopisu za književnost "Gradina" broj 46-47 (2012). -

U prvom delu pesme se radi o snu, i u tim stihovima dva muškarca ne znaju više ko su i zbog toga ne mogu da izađu iz vinograda.

A u drugom delu lirska subjektica se nalazi u nedoumici da li su to uopšte dva muškarca ili su pak dva mrava na zidu. Usled toga što nije sigurna da li su ta dva muškarca postojala, na kraju pesme postaje nesigurna da li i ona sama postoji.

:)

slika: Mike Worrall, Skipping Past Time, 2000.

уторак, 13. август 2013.

Kulturno leto na Štrandu :))

Večeras u 21h na novosadskom KULTURNOM LETU NA ŠTRANDU prikazuje se poetski film "Nauka o ulici" Natalije Ž. Ž., povodom gostovanja festivala kratkog filma FILMSKI FRONT. Tu je i još zanimljivih filmova. Dakle, na Štrandu, a ulaz je 50 din, ili doplivajte pa gledajte besplatno iz reke. :P

недеља, 11. август 2013.

O atomima rukavice i vazduha - intervju :)



Pošto portal E-plakat na kome je ovaj intervju s Natalijom Ž. Ž. bio objavljen više ne radi (za sad), evo ga na ovom blogu gde se jedino može naći. :)



O ATOMIMA RUKAVICE I VAZDUHA


Kada ste počeli da se bavite ovim vidom umetnosti, i zašto?

Natalija Ž. Ž: Video poezijom se bavim od pre nekoliko godina.
Bavila sam se umetnošću “oduvek” ali eto trebalo je dvadeset pet godina života da otkrijem da je video poezija (i poezija) grana u kojoj treba da delujem.
Do tada sam znala samo da treba da se bavim nečim u okrilju umetnosti i da je to veoma važno. Pitala sam se šta će se to tačno zbiti.
Verujem da svaki čovek na planeti ima svoju misiju, i da je vreme - budućnost ili prošlost - samo ovozemaljska kategorija. Sve se na neki način već jednom dogodilo. A paralelno, čovek i sam bira svoju sudbinu, kao u knjizi sa više završetaka. Ta dva momenta – momenat predodređenosti i momenat slobodnog odabira - čine paradoks koji je nama neshvatljiv, jer imamo ovozemaljske umove.
Kao u filmu Dejvida Linča/knjizi Frenka Herberta “Dina”, čovek je spavač koji treba da se probudi da bi postao ono što je predodređen da bude. Drago mi je da sam, kada sam se probudila, ugledala nešto tako veselo i zanimljivo kao što je video poetski (i poetski) rad.




Šta je to, u stvari, video poezija?

Natalija Ž. Ž: Video poezija je ogranak video arta.
Oblik kakvim se ja bavim podseća na kratki igrani film, tako da pomalo “štrči” van oblasti video arta koji je po definiciji apstraktniji. S druge strane, ovakva video poezija “štrči” i van oblasti kratkog filma jer je dijalog sveden na poetski monolog, recitaciju.
Ovo moj omnibus “Video V. Poezija” povremeno stavlja u poziciju crne ovce ili bele vrane na video  festivalima/festivalima kratkog filma s obzirom da se ne uklapa do kraja ni u jednu od te dve kategorije. S druge strane, to projekat čini uočljivijim u masi što je fino.



Da li ste pisali poeziju i pre nego što je ona dobila svoj filmski oblik?

Nekoliko godina unazad sam pisala poeziju. Pre toga sam pisala prozu i dramu.
Drama mi je posebno draga, a zapravo volim jedan poseban oblik drame koji sam krstila “naivna”. Ako neko zna da mi kaže kako se ta vrsta drame zapravo zove, bila bih zahvalna. To znači da ne volim da na sceni/pred kamerom vidim na primer pravu lubenicu, već lubenicu od npr. stiropora ili plastike, i da želim da gledalac bude sto posto siguran to nije prava lubenica. Nisam pronikla zašto me to fascinira, a radoznala sam. Oko plastične lubenice mogu da budu i prave stvari – na primer stablo, oblaci, ali važno mi je da u kadru postoji i taj momenat veštačkog.
Možda bih takav koncept okarakterisala kao pozorišnu predstavu stavljenu pred filmsku kameru.
Primer za ovakav pristup bio bi spot grupe Smashing Pumpkins “Tonight, Tonight” ili Bjork “Bacherolette”.



Jedno malo stereotipno pitanje, ali verujem da će odgovor, zbog same teme, biti više nego interesantan: Gde nalazite inspiraciju?

Natalija Ž. Ž: Nadolaze mi slike. Ako čitam pesmu i ne nadolaze slike, onda preskočim pesmu ili ostavim da “je” snimam kasnije.
Ovo je olakšano i time što mi slike nadolaze već kad tu istu pesmu pišem. Jedino što ne mogu baš sve što mi nadođe da snimim, na primer kanarinca koji se provlači kroz veoma tanku cev ili devojku koja leti nad gradom.



Da li ste zadovoljni razumevanjem koje dobijate od svoje publike?

Natalija Ž. Ž: Zadovoljna sam interesovanjem. Razumevanje nije neophodno. Moji video poetski radovi obraćaju se prvenstveno intuitivnoj sferi mozga. Oni mogu da se razumeju, ali mogu i da bez potpunog razumevanja budu konzumirani, da direktno deluju na gledaoca, budu upijeni.

Interesovanja ima, kao što se može videti i na ne tako davno otvorenoj Facebook stranici omnibusa http://www.facebook.com/omnibusvideovpoezija . Interesovanja ima i na sajtu You Tube gde za prilično kratko vreme beležimo više od 14 000 pregleda.



Proces pisanja poezije je individualan. A šta je s filmom?

Natalija Ž. Ž: Da, prilikom kreiranja filma učesnici zbirno stvaraju rezultat, što je za mene veoma zanimljivo. Osmislim scenario, a zatim snimanje posmatram kao zajedničku avanturu s momentima iznenađenja. Posle kad pregledam materijal često mi izgleda kao nešto deseto u odnosu na prizor koji sam imala u glavi i to mi je baš jedna od “čari”, sama se iznenađujem u šta se film izrodio na kraju.




Da li želite da nam kažete nešto više o filmu koji je objavljen ovih dana, “Udah 2”?

Natalija Ž. Ž: Film “Udah 2” odslikava poetiku moje zbirke poezije “U aorti mog srca” na kojoj je omnibus “Video V. Poezija” zasnovan (poetika – koncept na kojem je zasnovana nečija poezija, prim.). On govori o želji da se Svet spozna onakav kakav je zaista, bez predrasuda i tokom života usvojenih struktura.
Na primer, mi mislimo da rukavica ima svoju ivicu a ako to pogledamo na nivou atoma uvidećemo da se u jednom trenutku atomi rukavice mešaju sa atomima vazduha oko nje, i da granica ne postoji. Uprkos tome, naš mozak opaža rukavicu kao odvojenu od vazduha.
Tako se i u pesmi kaže, parafraziram: “mislimo da ne postoji kac-rukavica, tj, pola kaciga a pola rukavica, mislimo da između predmeta jasna je granica”.
Slika je u skladu sa tekstom – dva krilata bića upecala su u reci upitnike i, pitajući se o verodostojnom pogledu na Svet, hodaju rečnim kejom trudeći se da njegove elemente upotrebe na netipičan način, da razlabave ukorenjene obrasce u kojima ih poimamo.
To je u skladu i sa principom slobode koji je u korenu moje zbirke poezije “U aorti mog srca”. Sloboda se doseže na primer poništavanjem struktura. Ne zato da bismo bili destruktivni već jer nema posebnog razloga da Svet poimamo u strukturama sem da bismo se u njemu lakše snašli.

(E-plakat, 2011.)

петак, 9. август 2013.

Pre i posle - obrada filmske slike :)

Frejmovi iz "Omnibusa Video V. Poezija" Natalije Ž. Živković - pre i posle obrade slike.

Iz poetskog filma "Na letovanju" i ujedno spota benda "Danas svi znaju da igraju fudbal". Na frejmu je urađeno 16 korekcija, pa ko voli da traži razlike neka nađe. :) Radila Natalija Ž. Živković.



Frejm je iz poetskof filma "Šaputanka", a napravljeno je 18 intervencija. Radila Natalija Ž. Živković.




Frejm iz poetskog filma "Nauka o ulici". Radio Marko Radosavljević. :)



среда, 31. јул 2013.

Intervju s kultnim bendom :P :)

 















Intervju sa beogradskim bendom TOBIJA, za koji će se za neku godinu govoriti "kultni bend Tobija". :) Intervjuisala za Afirmator Natalija Ž. Živković. :)


http://afirmator.org/intervju-rok-bend-tobija-pronadeni-grad/

недеља, 21. јул 2013.

Žena - So

ŽENA-SO

Krug sam, zaokružena celina.
Ponekad, kružnicu obrišem gumicom. Stopim se sa
prostorom. Mnome prolaze: oblici i boje.
Ponekad
teško je izmaštati Realnost („Realnost“).
- Ne secite joj vlasi, možda će je zaboleti... – osluškujem ljude kako razgovaraju. - Možda će biti bolje kad se kosa osuši; jer - vidite: ona: ona
opet

leži u moru...
– Otvorena kružnica: more i
ja. Zapljuskuju talasi u plićaku, smejem se. Ja sam so.
Grlim se s Akselom. On se odavno
ne sramoti; zaboravio je nebitno: da mu je devojka – so.
I

smeju se, smeju se usnama dva večito mlada deteta
pored
prastarih, prastarih
piramida faraona.

Ukopaj sad se u pesak; telo u pesku je. Dno mrmori: „Svet će te prihvatiti uvek - ako i ti voliš Svet.“ Sunce se prelama kroz trepavicu; cela plaža je zlatna.

I usnuli, u plićaku grle se u nedogled: čovek Aksel, žena So.
Zašto bih se budila? Umem i zatvorenih očiju
da se osmehujem.




(Iz knjige Natalije Ž. Živković "U aorti mog srca", a pesma je objavljena i u časopisu za književnost "Gradina" br.46-47, 2012.)

U pesmi se govori o stapanju sa prirodom. Lirski subjekt leži u moru pa se stopila s njime. I više nije ljudsko biće, ona je so iz mora. Pesmu su mnogi i kritičari istakli kao jednu od najlepših u knjizi.

slika: Frida Kahlo, "Lo que el aqua me dio"/"What the Water Gave me" (1938.)

понедељак, 15. јул 2013.

Tu gde Jesmo :)




















TU GDE JESMO

(list za kulturu “Avangrad” , recenzija Branka Ćurčića knjige “U aorti mog srca” Natalije Ž. Živković  )

Poezija Natalije Ž. Živković oblikuje pred čitaocem jedan nama blizak svet, otvara ga i predstavlja ne samo kao pesničko iskustvo, već kao izmaštanu Realnost (“Žena-So”) koja se nalazi tu pored nas, šćućurena u filozofskoj tišini. Autorka uspeva da putem jednostavnih, svakodnevnih reči (izvanredno kombinovanih u jasan poetički sklad) oslobodi duh, stopi se sa okruženjem i prizna da realnost, ako je u potpunosti shvatimo, može biti nešto što u najmanju ruku ne ugrožava naše biće.

Čak i kada je ralnost noćna mora, dečiji, nevini glas pesnika biće glas koji odjekuje u tami. Glas koji udahne vazduh i udahom primi u sebe postojanje Drugog.

“Budi sav u svakoj stvari”, pisao je veliki Fernando Pesoa, čija je filozofija spokojstva i mirnog sabivstvovanja sa prirodom blizu stihova koji se nalaze “U aorti mog srca”. Nema jadikovanja za onim što nikad biti neće, nego se valja prepustiti času koji nam tvore predmeti i bića.


("Avangrad" br.12, 2012.)

понедељак, 8. јул 2013.

ONA



Ona

Da,

Postoje ljudi
crveni, plavi, žuti
zeleni

I devojka kratke kose
u sivoj rolci

Koja priča priče sa drugim ljudima

A ne zna da sam tu ja
(bedna i beznačajna)

Ali šarena i prava
ako popričamo

I okolnosti će to dozvoliti
jer je toliko jako
da mora da
Bude

Jer ona je moj spas
Iako ne zna za kakav svet nosi ključ

U metežu tričarija ne vidi
koliko je to važno


(Natalija Ž. Živković, regionalno nagrađena knjiga "U aorti mog srca" na kojoj je omnibus zasnovan, a pesma je štampana i u zborniku festivala mladih pesnika - Zaječar, povodom učešća u finalu)

Neki su mislili da je ovo homoseksualna pesma. Ali, nije, već se radi o susretu sa svojim "Autentičnim Ja". Svi mi imamo Svakodnevno Ja i Autentično Ja, i što smo bliži Autentičnom to smo srećniji. Ovo je pesma o snu u kome je, davno, Natalija sanjala kako je srela svoje Autentično Ja, koje je imalo ključ za sve. :)

slika: Frida Kahlo, "La Dos Fridas" - "Dve Fride" (1939)

среда, 26. јун 2013.

10 naj muzičkih spotova s filmskog aspekta :)


http://afirmator.org/10-naj-muzickih-spotova-s-filmskog-aspekta/

Kako su joj muzički spotovi česta inspiracija u stvaranju, Natalija Ž. Živković za AFIRMATOR komentariše 10 muzičkih spotova najdražih s filmskog aspekta. Spotovi nisu rangirani.

na fotki: Kate Bush

среда, 12. јун 2013.

Noćna sloboda



NOĆNA SLOBODA

Na glavu joj sede
Sivi pas

Čeljustima
Povuče kosu
i lice joj
Zateže

Gledaju
njene oči
U ogledalo s nadom

Na tren i sada
Ona
Opet je mlada

Tad pas zalaja
a sedi pramen
Njušku bocnu

Drugi
Šibnu njoj čelo
duboku ostavi
Boru

Za psom
Ona potrča
Al’ sustiže samo senku

Pred zoru

na šnalu nagazi

Promumla bezubo:
- Joj...



(Natalija Ž. Živković, knjiga "U aorti mog srca" na kojoj je omnibus zasnovan)

U pesmi se govori o starici koja noću sanja kako je mlada, a na kraju se budi i vidi da ipak nije. Više kritičara je okarakterisalo pesmu kao duhovitu, a autorka je pak mislila da je pesma ozbiljna pa i sumorna pa se iznenadila. A šta vi mislite?


slika: Mike Worral, Geometry of Costume, 2002.

:)

среда, 5. јун 2013.

Audio izdanje knjige - za slepe :)

Među najnovijim AUDIO KNJIGAMA biblioteke za slepe "DR MILAN BUDIMIR" (Bgd) objavljeno i audio izdanje knjige Natalije Ž. Živković "U AORTI MOG SRCA". Stihove govori autorka, a audio knjiga sadrži i zvučne zapise iz poetskih filmova iz "Omnibusa Video V. Poezija".

Svakog meseca ova biblioteka za slepe objavi čak po 30 naslova, što je super, a knjiga je navedena kao broj 5 za mesec maj. :)

Drago nam je da je knjiga odsada dostupna i osobama koje ne vide. :))

http://www.savezslepih.org.rs/novosti.php?Najnoviji-naslovi-Biblioteke-Dr-Milan-Budimir-na-kompakt-diskovima-26

среда, 29. мај 2013.

Iz večitog proleća - esej :)



Zbog rekontrukcije sajta Beogradskog kulturnog kluba eseja Natalije Ž. Živković "Iz večitog proleća" više nema na netu, pa ga evo ovde. :)




Videopoezija Natalije Ž. Živković: IZ VEČITOG PROLEĆA


                Volim video poeziju zato što me seća na detinjstvo. U detinjstvu smo se drug i ja, nazovimo ga npr. Bendžamin, bavili dramom, za vreme vladavine Slobodana Miloševića. Imali smo 11-12 godina, i usled krize devedesetih nismo imali para ni za hemijsku olovku, ali imali smo sve, živeli smo u „večitom proleću“. Imali smo svoju trupu od desetak prijatelja s kojom smo upadali na časove drugim odeljenjima i terali ih da nas gledaju kako glumimo. Nastavnike je mrzelo da drže časove pa su nas puštali.
                 Jednom smo čak otišli i u pozorište „Boško Buha“ da im predložimo da izvodimo predstave kod njih. Vrata nam je otvorio Ljubivoje Ršumović, u to vreme direktor, lepo nas primio i objasnio nam je da tu glume samo odrasli. Dolazili smo im još nekoliko puta s obzirom da su bili ljubazni, a uspeli su da nas se jadni otresu tek kada smo se iskrali jer smo im slučajno prosuli sok na telefon.
                Posle se taj moj drug odselio, a ja sam se dugo bavila samo pisanjem, sve dok nisam skontala da ponovo treba da okupim neku trupu i da se „večito proleće“ zapravo sve vreme nalazi u meni. Kroz bavljenje video poezijom našla sam se oči u oči sa esencijom sebe. Sada ponovo živim gde sam živela tada davno, gde šareno je i cveće.
























Sa snimanja poetskog filma iz omnibusa. Na fotografijama Svetlana V, autorka fotografija Milica Vitas.

                                                       
       O procesu proizvodnje poetskih filmova

  
              Pri izradi video poetskih radova ne težim zanatski savršenom proizvodu. Nesavršenosti prisutne pri izradi jedan su od izvora autentičnost tih radova. Na primer, ako zabrljam nešto pri snimanju filma, što većinom biva, pri montaži moram da pristupim duplo kreativnije nego što bih da sam sve snimila kako treba. I od tog “vađenja fleka” često dobijem zanimljivije rezultate nego što bih da su stvari išle po planu.
                Isto je i sa glumcima – to su većinom naturščici, mada imamo u ekipi i ponekog ko se ozbiljno bavi glumom, kao Slobodana Aleksića. Meni nije cilj da uposlim profesionalne glumce, jer bi se time izgubio deo autentičnosti koju projekat nosi. Ovako članovi naše ekipe glume – čas ovako  čas onako – ali, bitno je, emituju autentičnu neponovljivu energiju nastalu u trenutku snimanja, što u filmovima stvara posebnu atmosferu i čini ih bliskim performansu.
                Pri izradi filma, najviše vremena mi ode na postprodukciju – montažu i obradu slike. Evo ovde možete videti jedan frejm pre i posle obrade slike. Snimali smo to u šumi bez ikakve rasvete. Inače u pitanju je prizor iz poetskog filma “Osećajna braća” gde je glumila Olivera Stefanović, unuka glumca Dušana Stefanovića iz poznatog filma “Tri Ane” (1959). Ovo je bio njen glumački debi.






                                                   Umetnička scena u Srbiji


                S jedne strane lepo je podsticati kreativnost kod ljudi, dobro je da se svako bavi ponekim vidom kreativnog izražaja, to je stvar mentalne higijene. S druge strane, umetnička scena bi bila mnogo bolja kada bi se sa nje povukli svi koji nisu sigurni da sto posto znaju šta rade, a takvih mislim da ima bar šezdeset posto.
                Rešenje je verovatno u tome da stvaraoci budu strogi prema svom rezultatu, da se trude da svakim danom budu bolji nego što su bili juče. Tako ćemo stići na neko bolje mesto. Osoba koja stvara treba da raščisti sa sobom zašto se time bavi, šta je sve spremna da za to žrtvuje.  U SSSR-u na primer, a ima i u našoj istoriji primera, brojni pisci i pesnici pogubljeni su zbog svoje umetnosti. Ako bismo u Srbiji imali autore spremne na tako nešto (daleko bilo!) mi bismo imali jaku umetničku scenu.


Kako biti svež u umetnosti

                U stvaralačkom radu bitno je sprečiti okoštavanje. Pod okoštavanjem podrazumevam bilo šta što delo smešta u sferu ukalupljenog. Time dolazi do smanjenja energije koju delo emituje.
                Delo treba da bude nepredvidivo. Rešenje pronađeno za jedno delo, ne sme se po inerciji primenjivati za novo. Takođe, ne smemo se suviše definisati. Čim se čovek/umetnik, bilo ko, precizno samodefiniše, on biva zarobljen. Ljudska bića su suviše kompleksna da bi mogla da se obuhvate definicijom. Treba što manje da se definišemo, a što više da postojimo. Ako kažem na primer: “ja sam vajar ekspresionista” sve više ću biti zagledan/a u taj pojam, i sve više postajati  vajar ekspresionista. Opasnost je u tome da čovek često tada zaboravlja šta je on još. Treba da se trudimo da što manje sebe etiketiramo, da se budimo svakog dana novi, okrenuti budućnosti. Tako ćemo spoznati sebe u celosti.
                Čovek ima potrebu da se autodefiniše jer ga to smešta u neku grupu, daje mu osećaj pripadnosti, identiteta. To je snažan poriv. Potrebno je da balansiramo između ovog poriva, i slobode koju nam donose naši još neostvareni a postojeći potencijali, da boravimo na središnjoj liniji.
                Ovo je bitno za umetnika-stvaraoca jer se u njegovom delu ocrtava način na koji živi. Neokoštalost u životu utiče na neokoštalost u delu.
                Pogledajmo samo muzičare. Većina njih nakon vrha u karijeri, ima kreativan pad. Verujem da je moguće izbeći ovaj pad ako osmislimo kako da pristupimo životu. Darko Rundek – on mi deluje i dalje sveže s kreativne strane, verovatno nešto radi ispravno, mislim na stav prema životu i svakodnevnici.
                I uopšte puno razmišljam o tome kako se način života ocrtava u stvaralačkom proizvodu.


                                         Razlika između umetnika i ostalih ljudi

                Oduvek se polemisalo oko razlike između umetnika i ostalih ljudi. Da li razlika zaista postoji, ili se pak ona prenaglašava da bi se prikazalo da su umetnici nešto “specijalno”? 
                Evo kako to vidim. Umetnik treba da ponudi u svom delu drugačije viđenje sveta od onog koje je uobičajeno. Za to mu je potrebna određena aparatura, a to je deo mozga kao i fizičkih oseta vezanih za doživljavanje sveta.  On je zato opremljen da svet prirodno manje-više netipično doživljava, i u tom segmentu smatram da se on - da, razlikuje od drugih ljudi. Jer to mu je sredstvo za rad, neophodno u oblasti u kojoj deluje. Isto kao što su npr. sportisti opremljeni određenim odlikama koje im omogućavaju da postižu rezultate, a po kojima se takođe razlikuju od ostatka ljudi.
                Ili prisetimo se samo Nikole Tesle koji nije delovao u sferi umetnosti ali je svakako bio specifičan čovek – kažu da je mogao da oseti kada muva sleti na sto. Očigledno je morao da bude opremljen takvim senzorima da bi mogao da smisli sve te izume.
                S druge strane, mislim da umetnici treba da shvate da su ove različitosti prosto alat, i da ne zamišljaju da su “iznad” drugih ljudi i slično, što je i po njihovu umetnost samo pogubno.


                                                      Uzori i inspiracija

                Inspiracija mi je na primer britanski bend The Cure, baš zato što nikada sebe nisu definisali - počeli su sa živim post pankom, naredni album im je bio daleko introvertniji i meditativniji, a zatim su se onda najednom obukli u šareno i đuskali. Baš tim rušenjem definicija o sebi oni su doprli do svoje srži, do neuhvatljivog a najvažnijeg. Kada pogledate njihov opus videćete tu štošta raličito, teško obuhvatljivo jednom definicijom. To je za mene jedan od puteva ka slobodi u svaralaštvu - ne biti rob prošlosti i onoga što si bio nekad ako to više nije tvoja priroda; živeti u sadašnjosti, u joj se pogledati u ogledalo.

               

 (objavljeno novembra 2012. na sajtu Beogradskog kulturnog kluba)