недеља, 11. август 2013.

O atomima rukavice i vazduha - intervju :)



Pošto portal E-plakat na kome je ovaj intervju s Natalijom Ž. Ž. bio objavljen više ne radi (za sad), evo ga na ovom blogu gde se jedino može naći. :)



O ATOMIMA RUKAVICE I VAZDUHA


Kada ste počeli da se bavite ovim vidom umetnosti, i zašto?

Natalija Ž. Ž: Video poezijom se bavim od pre nekoliko godina.
Bavila sam se umetnošću “oduvek” ali eto trebalo je dvadeset pet godina života da otkrijem da je video poezija (i poezija) grana u kojoj treba da delujem.
Do tada sam znala samo da treba da se bavim nečim u okrilju umetnosti i da je to veoma važno. Pitala sam se šta će se to tačno zbiti.
Verujem da svaki čovek na planeti ima svoju misiju, i da je vreme - budućnost ili prošlost - samo ovozemaljska kategorija. Sve se na neki način već jednom dogodilo. A paralelno, čovek i sam bira svoju sudbinu, kao u knjizi sa više završetaka. Ta dva momenta – momenat predodređenosti i momenat slobodnog odabira - čine paradoks koji je nama neshvatljiv, jer imamo ovozemaljske umove.
Kao u filmu Dejvida Linča/knjizi Frenka Herberta “Dina”, čovek je spavač koji treba da se probudi da bi postao ono što je predodređen da bude. Drago mi je da sam, kada sam se probudila, ugledala nešto tako veselo i zanimljivo kao što je video poetski (i poetski) rad.




Šta je to, u stvari, video poezija?

Natalija Ž. Ž: Video poezija je ogranak video arta.
Oblik kakvim se ja bavim podseća na kratki igrani film, tako da pomalo “štrči” van oblasti video arta koji je po definiciji apstraktniji. S druge strane, ovakva video poezija “štrči” i van oblasti kratkog filma jer je dijalog sveden na poetski monolog, recitaciju.
Ovo moj omnibus “Video V. Poezija” povremeno stavlja u poziciju crne ovce ili bele vrane na video  festivalima/festivalima kratkog filma s obzirom da se ne uklapa do kraja ni u jednu od te dve kategorije. S druge strane, to projekat čini uočljivijim u masi što je fino.



Da li ste pisali poeziju i pre nego što je ona dobila svoj filmski oblik?

Nekoliko godina unazad sam pisala poeziju. Pre toga sam pisala prozu i dramu.
Drama mi je posebno draga, a zapravo volim jedan poseban oblik drame koji sam krstila “naivna”. Ako neko zna da mi kaže kako se ta vrsta drame zapravo zove, bila bih zahvalna. To znači da ne volim da na sceni/pred kamerom vidim na primer pravu lubenicu, već lubenicu od npr. stiropora ili plastike, i da želim da gledalac bude sto posto siguran to nije prava lubenica. Nisam pronikla zašto me to fascinira, a radoznala sam. Oko plastične lubenice mogu da budu i prave stvari – na primer stablo, oblaci, ali važno mi je da u kadru postoji i taj momenat veštačkog.
Možda bih takav koncept okarakterisala kao pozorišnu predstavu stavljenu pred filmsku kameru.
Primer za ovakav pristup bio bi spot grupe Smashing Pumpkins “Tonight, Tonight” ili Bjork “Bacherolette”.



Jedno malo stereotipno pitanje, ali verujem da će odgovor, zbog same teme, biti više nego interesantan: Gde nalazite inspiraciju?

Natalija Ž. Ž: Nadolaze mi slike. Ako čitam pesmu i ne nadolaze slike, onda preskočim pesmu ili ostavim da “je” snimam kasnije.
Ovo je olakšano i time što mi slike nadolaze već kad tu istu pesmu pišem. Jedino što ne mogu baš sve što mi nadođe da snimim, na primer kanarinca koji se provlači kroz veoma tanku cev ili devojku koja leti nad gradom.



Da li ste zadovoljni razumevanjem koje dobijate od svoje publike?

Natalija Ž. Ž: Zadovoljna sam interesovanjem. Razumevanje nije neophodno. Moji video poetski radovi obraćaju se prvenstveno intuitivnoj sferi mozga. Oni mogu da se razumeju, ali mogu i da bez potpunog razumevanja budu konzumirani, da direktno deluju na gledaoca, budu upijeni.

Interesovanja ima, kao što se može videti i na ne tako davno otvorenoj Facebook stranici omnibusa http://www.facebook.com/omnibusvideovpoezija . Interesovanja ima i na sajtu You Tube gde za prilično kratko vreme beležimo više od 14 000 pregleda.



Proces pisanja poezije je individualan. A šta je s filmom?

Natalija Ž. Ž: Da, prilikom kreiranja filma učesnici zbirno stvaraju rezultat, što je za mene veoma zanimljivo. Osmislim scenario, a zatim snimanje posmatram kao zajedničku avanturu s momentima iznenađenja. Posle kad pregledam materijal često mi izgleda kao nešto deseto u odnosu na prizor koji sam imala u glavi i to mi je baš jedna od “čari”, sama se iznenađujem u šta se film izrodio na kraju.




Da li želite da nam kažete nešto više o filmu koji je objavljen ovih dana, “Udah 2”?

Natalija Ž. Ž: Film “Udah 2” odslikava poetiku moje zbirke poezije “U aorti mog srca” na kojoj je omnibus “Video V. Poezija” zasnovan (poetika – koncept na kojem je zasnovana nečija poezija, prim.). On govori o želji da se Svet spozna onakav kakav je zaista, bez predrasuda i tokom života usvojenih struktura.
Na primer, mi mislimo da rukavica ima svoju ivicu a ako to pogledamo na nivou atoma uvidećemo da se u jednom trenutku atomi rukavice mešaju sa atomima vazduha oko nje, i da granica ne postoji. Uprkos tome, naš mozak opaža rukavicu kao odvojenu od vazduha.
Tako se i u pesmi kaže, parafraziram: “mislimo da ne postoji kac-rukavica, tj, pola kaciga a pola rukavica, mislimo da između predmeta jasna je granica”.
Slika je u skladu sa tekstom – dva krilata bića upecala su u reci upitnike i, pitajući se o verodostojnom pogledu na Svet, hodaju rečnim kejom trudeći se da njegove elemente upotrebe na netipičan način, da razlabave ukorenjene obrasce u kojima ih poimamo.
To je u skladu i sa principom slobode koji je u korenu moje zbirke poezije “U aorti mog srca”. Sloboda se doseže na primer poništavanjem struktura. Ne zato da bismo bili destruktivni već jer nema posebnog razloga da Svet poimamo u strukturama sem da bismo se u njemu lakše snašli.

(E-plakat, 2011.)

Нема коментара:

Постави коментар